Veliki interes za Salonu pokazivali su rimski trgovci i vojnici. Rimski vojskovođa Cecilije Metel odlučuje (119. godina prije Krista) tu prezimiti sa vojskom. Ujedno to je godina kada se prvi put u literarnim izvorima spominje ime Salona. Rimski utjecaj u gradu postaje odlučujući kada je Gaj Koskonije porazio Delmate kojima je Salona bila glavni izlaz na more. U ratu između Cezara i Pompeja Salona je bila na strani pobjednika Cezara koji joj vjerojatno u znak zahvalnosti daje položaj rimske kolonije "Colonia Martia Iulia Salona". Sagrađene su ceste i vodovod te Salona postaje jedno od trgovačkih središta. Prema nekim teorijama prvobitna gradska jezgra nalazila se na području Glavičine (sada se tu nalaze ostaci teatra i foruma). Gradska jezgra bila je opasana bedemima od kojih su neki dijelovi kameni blokovi i vrata Porta Caesarea ostali sačuvani do danas.
U Saloni postoji dobro organizirana kršćanska općina. U početku kršćani se okupljaju u privatnim kućama bogatih vjernika, o čemu postoje arheološki dokazi. U Dioklecijanovim progonima mučeničkom smrću umiru Sirijac Domnio, Anastasius iz Akvileje i četvorica vojnika Dioklecijanove tjelesne straže. Štovanje ovih mučenika razvilo se na njihovim grobovima koji zajedno sa bazilikama i drugim crkvenim građevinama predstavljaju najvažnije spomenike Salone ovog perioda. U Saloni kršćanstvo postaje glavna religija poslije Milanskog edikta. Grade se crkveni objekti. Na početku 5. stoljeća Salonitanski biskup postaje metropolitom cijele Dalmacije.
Međutim rimsko osvajanje ne ide tako jednostavno. Iliri vode duge i teške ratove (229. prije n.e. do 9. poslije n.e.) sa Rimljanima. Njihova uporna i junačka borba zadivljuje jer iako su bili više puta potučeni prikupljali su snage i ponovo se tukli protiv Rimljana. Prvi pokušaji rimske vojske da provali na delmatsko područje išli su od jugoistoka (ušće Neretve) kuda je bilo najlakše prodiranje i povlačenje vojske. Prirodni putovi preko današnje Imotske krajine vodili su jednim pravcem preko Krivodola i Lovreća kroz Cistu do Trilja, drugim preko Posušja u Tomislavgrad (Delminijum) sjedište Delmata.
Prvi spomen Delmata (Dalmata) ostavio je rimski povjesničar Polibije opisujući njihove sukobe sa susjednim ilirskim plemenima: Liburnima (na sjeveru) i Daorsima (na jugu) te grčkim kolonijama. Prema ovim zapisima ratoborni Delmati žive na području od Neretve do Krke tako da je Imotska Krajina njihova središnja zemlja. Prvi oružani sukob i početak rata s Rimljanima bio je 156. godine p.n.e. a sukobi i ratovi Rimljana i Delmata traju sve do 9. godine naše ere. O žestini ovih sukoba i otporu Delmata svjedoči podatak kako protiv Delmata ratuje i sam rimski car Oktavijan August 34. i 33. godine p.n.e. Rimski povjesničar Appiani piše o ovom dvogodišnjem ratu i teškim bitkama na području Moseća i Svilaje oko Promone (današnji Klanac kod Tepljuha na Promini) i tvrđave Setovije. Do prvog okršaja dolazi u Promoni koju je Oktavijan zauzeo, a da bi osvetio poraz Cezarovog legata A.Gabinija 48. - 47. godine p.n.e spaljuje do temelja grad Sinodium. Po uništavanju Sinodiuma dolazi do utvrde Setovije iz koje Delmati pružaju žestoki otpor. Prigodom opsade Setovije sam August je ranjen te se vratio u Rim. Setoviju nastavlja opsjedati Statilije Taur (33.godine p.n.e.) Međutim bez uspjeha pa se Oktavijan August vraća u rat .Silom nikako nije mogao osvojiti grad nego su se Iliri predali tek kada ih je na predaju natjerala glad. Iliri prihvaćaju sve uvjete koje postavljaju Rimljani, obavezuju se na vojnu službu i plaćanje godišnjeg danka. Oktavijan se trijumfalno vraća u Rim i predaje Senatu provinciju koji će potom nazvati Delmatia (Dalmatia) čemu su pridonijele borbe s Delmatima.
Najstariji spomenik koji se veže uz Hrvate na ovom području je crkva Sv. Jurja u Putalju (današnji Kaštel Sućurac) koju je knez Mislav obdario zemljama (kraj prve polovice 9. stoljeća). Njegov nasljednik Trpimir (oko 845 - oko 865) u solinskim Rižinicama podiže benediktinski samostan i po njegovoj povelji ulazi hrvatski narod u povijest sa svojim vlastitim imenom Hrvat.
Konstantin Porfirogent spominje Hrvate koje je rimski car Heraklije pozvao da se bore protiv Avara. Hrvati postaju stvarnim gospodarima zemlje koju su oslobodili i to im Bizant kao saveznicima prešutno priznaje. Porfirogent u svome djelu napisanom polovicom X. stoljeća spominje Imotsku krajinu kao tadašnju najistočniju jugoistočnu starohrvatsku župu Emotha - Imota. Hrvati su u doba seobe živjeli u rodovskim zajednicama, krvno vezanih zadrugama, u kojima su postojala osobna vlasništva. Ove rodovske zajednice - zadruge uklapale su se u veće plemenske saveze koji su zauzimali manje zemljišne prostore koje su nazivali župama. Cilj plemenskih saveza je bila lakša obrana ili napad u cilju proširenja vlasti. Plemenski savezi dijelili su vlast i živjeli neovisno jedni o drugima jer nisu imali zajedničkog vladara. U VIII. stoljeću otimaju se o Hrvate i njihovu zemlju dvije sile Franačka država i Bizant, da bi mirom u Achenu Franci dobili vlast nad Dalmatinskom Hrvatskom, a Bizant primorske gradove i otoke.
Krajem VIII. stoljeća spajanjem više nezavisnih župa (Konstantin Porfirogent spominje ih 11.) u veću cjelinu nastaju veća područja države Hrvata. U početku su to Dalmatinska Hrvatska i Posavska Hrvatska.
Za povijest Hrvata značajan je Branimirov natpis koji datira iz doba narodnih vladara pronađen u Muću kao i nalazište - ostaci stare crkve kod današnje crkve svetog Petra u Muću. Branimirov natpis urezan je na tvrdom kamenu kakvog nema u ovom kraju, te je izrađen u nekom drugom mjestu u klesarskoj radionici, a o vještini majstora svjedoči oblik slova, izrada ukrasa. Ranija mišljenja povjesničara bila su da je natpis bio nadvratnik crkve međutim današnji stručnjaci smatraju kako je natpis bio pregrada između prostora za oltar i svećenika s jedne strane i lađe s druge strane, prostora za vjernike.
Danas je znanstveno prihvaćeno čitanje natpisa:
(TEMPORE DVCIS) BRANIMIRI. ANNOR(um) XPI SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS (it).S (eu) DCCCXXX ET VIII. VI.Q (ue) INDIC(tione).
U VRIJEME KNEZA BRANIMIRA OTKAD JE KRIST UZEO SVETO TIJELO OD SVETE DJEVICE GODINE 888.VI., INDIKCIJE .
Veliki interes za Salonu pokazivali su rimski trgovci i vojnici. Rimski vojskovođa Cecilije Metel odlučuje (119. godina prije Krista) tu prezimiti sa vojskom. Ujedno to je godina kada se prvi put u literarnim izvorima spominje ime Salona. Rimski utjecaj u gradu postaje odlučujući kada je Gaj Koskonije porazio Delmate kojima je Salona bila glavni izlaz na more. U ratu između Cezara i Pompeja Salona je bila na strani pobjednika Cezara koji joj vjerojatno u znak zahvalnosti daje položaj rimske kolonije "Colonia Martia Iulia Salona". Sagrađene su ceste i vodovod te Salona postaje jedno od trgovačkih središta. Prema nekim teorijama prvobitna gradska jezgra nalazila se na području Glavičine (sada se tu nalaze ostaci teatra i foruma). Gradska jezgra bila je opasana bedemima od kojih su neki dijelovi kameni blokovi i vrata Porta Caesarea ostali sačuvani do danas.
U Saloni postoji dobro organizirana kršćanska općina. U početku kršćani se okupljaju u privatnim kućama bogatih vjernika, o čemu postoje arheološki dokazi. U Dioklecijanovim progonima mučeničkom smrću umiru Sirijac Domnio, Anastasius iz Akvileje i četvorica vojnika Dioklecijanove tjelesne straže. Štovanje ovih mučenika razvilo se na njihovim grobovima koji zajedno sa bazilikama i drugim crkvenim građevinama predstavljaju najvažnije spomenike Salone ovog perioda. U Saloni kršćanstvo postaje glavna religija poslije Milanskog edikta. Grade se crkveni objekti. Na početku 5. stoljeća Salonitanski biskup postaje metropolitom cijele Dalmacije.
Međutim rimsko osvajanje ne ide tako jednostavno. Iliri vode duge i teške ratove (229. prije n.e. do 9. poslije n.e.) sa Rimljanima. Njihova uporna i junačka borba zadivljuje jer iako su bili više puta potučeni prikupljali su snage i ponovo se tukli protiv Rimljana. Prvi pokušaji rimske vojske da provali na delmatsko područje išli su od jugoistoka (ušće Neretve) kuda je bilo najlakše prodiranje i povlačenje vojske. Prirodni putovi preko današnje Imotske krajine vodili su jednim pravcem preko Krivodola i Lovreća kroz Cistu do Trilja, drugim preko Posušja u Tomislavgrad (Delminijum) sjedište Delmata.
Prvi spomen Delmata (Dalmata) ostavio je rimski povjesničar Polibije opisujući njihove sukobe sa susjednim ilirskim plemenima: Liburnima (na sjeveru) i Daorsima (na jugu) te grčkim kolonijama. Prema ovim zapisima ratoborni Delmati žive na području od Neretve do Krke tako da je Imotska Krajina njihova središnja zemlja. Prvi oružani sukob i početak rata s Rimljanima bio je 156. godine p.n.e. a sukobi i ratovi Rimljana i Delmata traju sve do 9. godine naše ere. O žestini ovih sukoba i otporu Delmata svjedoči podatak kako protiv Delmata ratuje i sam rimski car Oktavijan August 34. i 33. godine p.n.e. Rimski povjesničar Appiani piše o ovom dvogodišnjem ratu i teškim bitkama na području Moseća i Svilaje oko Promone (današnji Klanac kod Tepljuha na Promini) i tvrđave Setovije. Do prvog okršaja dolazi u Promoni koju je Oktavijan zauzeo, a da bi osvetio poraz Cezarovog legata A.Gabinija 48. - 47. godine p.n.e spaljuje do temelja grad Sinodium. Po uništavanju Sinodiuma dolazi do utvrde Setovije iz koje Delmati pružaju žestoki otpor. Prigodom opsade Setovije sam August je ranjen te se vratio u Rim. Setoviju nastavlja opsjedati Statilije Taur (33.godine p.n.e.) Međutim bez uspjeha pa se Oktavijan August vraća u rat .Silom nikako nije mogao osvojiti grad nego su se Iliri predali tek kada ih je na predaju natjerala glad. Iliri prihvaćaju sve uvjete koje postavljaju Rimljani, obavezuju se na vojnu službu i plaćanje godišnjeg danka. Oktavijan se trijumfalno vraća u Rim i predaje Senatu provinciju koji će potom nazvati Delmatia (Dalmatia) čemu su pridonijele borbe s Delmatima.
Najstariji spomenik koji se veže uz Hrvate na ovom području je crkva Sv. Jurja u Putalju (današnji Kaštel Sućurac) koju je knez Mislav obdario zemljama (kraj prve polovice 9. stoljeća). Njegov nasljednik Trpimir (oko 845 - oko 865) u solinskim Rižinicama podiže benediktinski samostan i po njegovoj povelji ulazi hrvatski narod u povijest sa svojim vlastitim imenom Hrvat.
Konstantin Porfirogent spominje Hrvate koje je rimski car Heraklije pozvao da se bore protiv Avara. Hrvati postaju stvarnim gospodarima zemlje koju su oslobodili i to im Bizant kao saveznicima prešutno priznaje. Porfirogent u svome djelu napisanom polovicom X. stoljeća spominje Imotsku krajinu kao tadašnju najistočniju jugoistočnu starohrvatsku župu Emotha - Imota. Hrvati su u doba seobe živjeli u rodovskim zajednicama, krvno vezanih zadrugama, u kojima su postojala osobna vlasništva. Ove rodovske zajednice - zadruge uklapale su se u veće plemenske saveze koji su zauzimali manje zemljišne prostore koje su nazivali župama. Cilj plemenskih saveza je bila lakša obrana ili napad u cilju proširenja vlasti. Plemenski savezi dijelili su vlast i živjeli neovisno jedni o drugima jer nisu imali zajedničkog vladara. U VIII. stoljeću otimaju se o Hrvate i njihovu zemlju dvije sile Franačka država i Bizant, da bi mirom u Achenu Franci dobili vlast nad Dalmatinskom Hrvatskom, a Bizant primorske gradove i otoke.
Krajem VIII. stoljeća spajanjem više nezavisnih župa (Konstantin Porfirogent spominje ih 11.) u veću cjelinu nastaju veća područja države Hrvata. U početku su to Dalmatinska Hrvatska i Posavska Hrvatska.
Za povijest Hrvata značajan je Branimirov natpis koji datira iz doba narodnih vladara pronađen u Muću kao i nalazište - ostaci stare crkve kod današnje crkve svetog Petra u Muću. Branimirov natpis urezan je na tvrdom kamenu kakvog nema u ovom kraju, te je izrađen u nekom drugom mjestu u klesarskoj radionici, a o vještini majstora svjedoči oblik slova, izrada ukrasa. Ranija mišljenja povjesničara bila su da je natpis bio nadvratnik crkve međutim današnji stručnjaci smatraju kako je natpis bio pregrada između prostora za oltar i svećenika s jedne strane i lađe s druge strane, prostora za vjernike.
Danas je znanstveno prihvaćeno čitanje natpisa:
(TEMPORE DVCIS) BRANIMIRI. ANNOR(um) XPI SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS (it).S (eu) DCCCXXX ET VIII. VI.Q (ue) INDIC(tione).
U VRIJEME KNEZA BRANIMIRA OTKAD JE KRIST UZEO SVETO TIJELO OD SVETE DJEVICE GODINE 888.VI., INDIKCIJE .