Krajem IX. i početkom X. stoljeća na Braču utemeljen je i sagrađen glasoviti benediktinski samostan sv. Ivana. Benediktinci na napuštenu starokršćansku crkvu grade svetište. Popis posjeda opatije iz 1185. prepisan je i ovjeren 66 godina potom u poznatoj Povaljskoj listini, najstarijom ćiriličkoj listini pisanoj hrvatskim jezikom. Ona je količinom narodnih imena koja se spominju u njoj, toponima koja odražavaju duh naroda koji ih stvara, jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih i jezičnih spomenika uopće. Benediktinci probijaju vrata na zapadnom zidu krstionice koja im postaje crkva i za ta vrata 1184. majstor Radonja kleše prag nadvratnik i u njemu urezuje ćirilskim pismom sadržaj o povratku zemalja samostanu. Zaslugom don. Frane Bulića ovaj u povijesti poznati Povaljski prag prenesen je u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.
Za povijest je važan i natpis sa sarkofaga kraljice Jelene otkriven u Solinu jer se u njemu navode hrvatski kraljevi i način na koji su oni vezani. Jednako tako naveden je točan nadnevak smrti kraljice Jelene.
"U ovom grobu počiva glasovita kraljica Jelena, koja je bila žena kralju Mihajlu (Krešimiru), majka kralja Stjepana (Držislava). Ona je podigla mir kraljevstvu. Dne. 8. listopada godine od upućenja Gospodnjega 976. Ovdje je bila pokopana : indikcije IV, cikla mjesečnoga V, epakte XVII, cikla sunčanoga V. Ona koja je za života bila majka kraljevstva je i majka sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe, reci "Bože, smiluj joj se duši" (Natpis na Jeleninom sarkofagu kako ga je restaurirao don Frane Bulić)
Od jedanaest županija koliko ih je u 10. stoljeću imala Hrvatska Država tri su bile na području današnje Splitsko-dalmatinske županije: Cetinska, Imotska i Primorska. U Splitu u nazočnosti kralja Tomislava održan je crkveni sabor (925. - 928.) koji je potvrdio primat metropolitski primat Splita nad istočnojadranskim biskupijama.
Srednjovjekovna starohrvatska župa Vrh Rika zauzimala je prostor uz gornji i dijelom srednji tok rijeke Cetine, od zadnjih obronaka Dinare do Hrvatačkog polja. Prvi njen spomen u srednjem vijeku je u zaključcima Crkvenog sabora iz 1185.godine (…parochia…Verchreca).
Od starohrvatske Vrh Rike na izvoru Cetine ostala je sačuvana crkva Svetog Spasa sagrađena u 9. stoljeću u vrijeme hrvatskoga kneza Branimira. Sagradili su je, kako o tome svjedoči natpis na kamenim gredama oltarne ograde, kninski župan Gostiha i njegova majka Nemira i sinovi.
Crkva Sv. Spasa je za mnoge poznavatelje najranijeg starohrvatskog crkvenog graditeljstva jedan od najvrednijih arhitektonskih sklopova iz doba hrvatskih narodnih vladara i jedina crkva ovog perioda čiji su zidovi sačuvani do visine krova. Do danas sačuvani masivni zvonik četvrtaste osnove najstariji je očuvani zvonik u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Hrvatske. Crkva je bila posvećena Kristu Spasitelju.
Na prostoru naše Županije kako vidimo kolijevka je hrvatske državnosti. Ovdje se krune hrvatski kraljevi. U nedjelju 9. listopada 1076. u crkvi svetog Petra u Solinu je okrunjen za hrvatsko-dalmatinskog kralja ban Dmitar Zvonimir. Svečanom činu bili su nazočni nadbiskup Lovro sa biskupima Stjepanom zadarskim, Petrom kninskim, Grgurom rapskim, Ivanom trogirskim i drugim biskupima te županima cetinskim, sidraškim, kninskim i opatom Gebizonom legatom pape Grgura VII.
Kralj je položio prisegu a ovom prilikom je izdano i mnoštvo isprava kojima je kralj Zvonimir potvrdio stara prava i privilegije plemićima i svećenstvu. Od svih isprava sačuvala se jedino ona kojom je kralj potvrdio molbu nadbiskupa Lovre na crkvu svetog Jurja u Putalju s njezinim posjedima.
Za 12. stoljeće vezan je i ulazak Splita i drugih dalmatinskih gradova (Trogira), u novo razdoblje povijesti - status slobodne općine pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva (kraća razdoblja mletačke ili bizantske vlasti). Splitski kroničar Toma Arhiđakon navodi kako je ugarski kralj Koloman 1102. ušao u Split (kasnije analize Tominih djela ispravili su godinu Kolomanovog ulaska na 1105), i dao privilegij slobode gradovima ( uz Split, Trogir i Zadar).
U 13. stoljeću Dioklecijanovu palaču posjećuju ugarsko-hrvatski kraljevi - na prolazu u križarski rat Andrija II. Njegov sin Bela IV 1241. sa suprugom Marijom sklanja se u grad u bijegu pred Tatarima. Njihove kćeri Katarina i Margarita umiru i bivaju pokopane nad zapadnim ulazom Dioklecijanovog mauzoleja.
U 13. stoljeću nastaje najvažnije djelo starije hrvatske historiografije "Historia Salonitana" koju je napisao Toma (1200-1268) arhiđakon splitske crkve.
Na Katedrali - ranije Dioklecijanovom mauzoleju - u 13. stoljeću gradi se romanički zvonik. Krajem 14. stoljeća zvonik već ima gotički gornji kat jer je kao takav ucrtan u minijaturama hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Iz 13. stoljeća su i neka umjetnička djela. Svakako su najpoznatija ona slikara i kipara Andrije Buvine - drvene vratnice splitske katedrale iz 1214. godine, potom reljefi na zvoniku katedrale koji pripadaju umjetničkom krugu majstora Radovana.
Iz 14. stoljeća je Statut grada Splita (1312.), koji dokazuje status grada Splita kako autonomne općine i najstariji grb Grada (kameni grb u zidu stare Vijećnice na Narodnom trgu). O autonomnosti grada svjedoči i vlastiti novac koji je Split kovao u tom razdoblju. Autonomni položaj povoljno utječe na kulturni i gospodarski razvoj grada. Dovršeno je pretvaranje Palače i njenih raskošnih dvorana i širokih ulica u srednjovjekovni grad sa romaničkim i gotičkim kućama. Jedina otvorena dvorana Palače - Peristil postaje gradskim trgom.
Srednjovjekovni Split ovoga perioda ima četiri gradske četvrti nazvane po najvažnijim crkvama : sv. Dujma, sv. Martina, sv. Marije i sv. Mihovila .
Krajem IX. i početkom X. stoljeća na Braču utemeljen je i sagrađen glasoviti benediktinski samostan sv. Ivana. Benediktinci na napuštenu starokršćansku crkvu grade svetište. Popis posjeda opatije iz 1185. prepisan je i ovjeren 66 godina potom u poznatoj Povaljskoj listini, najstarijom ćiriličkoj listini pisanoj hrvatskim jezikom. Ona je količinom narodnih imena koja se spominju u njoj, toponima koja odražavaju duh naroda koji ih stvara, jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih i jezičnih spomenika uopće. Benediktinci probijaju vrata na zapadnom zidu krstionice koja im postaje crkva i za ta vrata 1184. majstor Radonja kleše prag nadvratnik i u njemu urezuje ćirilskim pismom sadržaj o povratku zemalja samostanu. Zaslugom don. Frane Bulića ovaj u povijesti poznati Povaljski prag prenesen je u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.
Za povijest je važan i natpis sa sarkofaga kraljice Jelene otkriven u Solinu jer se u njemu navode hrvatski kraljevi i način na koji su oni vezani. Jednako tako naveden je točan nadnevak smrti kraljice Jelene.
"U ovom grobu počiva glasovita kraljica Jelena, koja je bila žena kralju Mihajlu (Krešimiru), majka kralja Stjepana (Držislava). Ona je podigla mir kraljevstvu. Dne. 8. listopada godine od upućenja Gospodnjega 976. Ovdje je bila pokopana : indikcije IV, cikla mjesečnoga V, epakte XVII, cikla sunčanoga V. Ona koja je za života bila majka kraljevstva je i majka sirota i zaštitnica udovica. Ovamo pogledavši, čovječe, reci "Bože, smiluj joj se duši" (Natpis na Jeleninom sarkofagu kako ga je restaurirao don Frane Bulić)
Od jedanaest županija koliko ih je u 10. stoljeću imala Hrvatska Država tri su bile na području današnje Splitsko-dalmatinske županije: Cetinska, Imotska i Primorska. U Splitu u nazočnosti kralja Tomislava održan je crkveni sabor (925. - 928.) koji je potvrdio primat metropolitski primat Splita nad istočnojadranskim biskupijama.
Srednjovjekovna starohrvatska župa Vrh Rika zauzimala je prostor uz gornji i dijelom srednji tok rijeke Cetine, od zadnjih obronaka Dinare do Hrvatačkog polja. Prvi njen spomen u srednjem vijeku je u zaključcima Crkvenog sabora iz 1185.godine (…parochia…Verchreca).
Od starohrvatske Vrh Rike na izvoru Cetine ostala je sačuvana crkva Svetog Spasa sagrađena u 9. stoljeću u vrijeme hrvatskoga kneza Branimira. Sagradili su je, kako o tome svjedoči natpis na kamenim gredama oltarne ograde, kninski župan Gostiha i njegova majka Nemira i sinovi.
Crkva Sv. Spasa je za mnoge poznavatelje najranijeg starohrvatskog crkvenog graditeljstva jedan od najvrednijih arhitektonskih sklopova iz doba hrvatskih narodnih vladara i jedina crkva ovog perioda čiji su zidovi sačuvani do visine krova. Do danas sačuvani masivni zvonik četvrtaste osnove najstariji je očuvani zvonik u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Hrvatske. Crkva je bila posvećena Kristu Spasitelju.
Na prostoru naše Županije kako vidimo kolijevka je hrvatske državnosti. Ovdje se krune hrvatski kraljevi. U nedjelju 9. listopada 1076. u crkvi svetog Petra u Solinu je okrunjen za hrvatsko-dalmatinskog kralja ban Dmitar Zvonimir. Svečanom činu bili su nazočni nadbiskup Lovro sa biskupima Stjepanom zadarskim, Petrom kninskim, Grgurom rapskim, Ivanom trogirskim i drugim biskupima te županima cetinskim, sidraškim, kninskim i opatom Gebizonom legatom pape Grgura VII.
Kralj je položio prisegu a ovom prilikom je izdano i mnoštvo isprava kojima je kralj Zvonimir potvrdio stara prava i privilegije plemićima i svećenstvu. Od svih isprava sačuvala se jedino ona kojom je kralj potvrdio molbu nadbiskupa Lovre na crkvu svetog Jurja u Putalju s njezinim posjedima.
Za 12. stoljeće vezan je i ulazak Splita i drugih dalmatinskih gradova (Trogira), u novo razdoblje povijesti - status slobodne općine pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva (kraća razdoblja mletačke ili bizantske vlasti). Splitski kroničar Toma Arhiđakon navodi kako je ugarski kralj Koloman 1102. ušao u Split (kasnije analize Tominih djela ispravili su godinu Kolomanovog ulaska na 1105), i dao privilegij slobode gradovima ( uz Split, Trogir i Zadar).
U 13. stoljeću Dioklecijanovu palaču posjećuju ugarsko-hrvatski kraljevi - na prolazu u križarski rat Andrija II. Njegov sin Bela IV 1241. sa suprugom Marijom sklanja se u grad u bijegu pred Tatarima. Njihove kćeri Katarina i Margarita umiru i bivaju pokopane nad zapadnim ulazom Dioklecijanovog mauzoleja.
U 13. stoljeću nastaje najvažnije djelo starije hrvatske historiografije "Historia Salonitana" koju je napisao Toma (1200-1268) arhiđakon splitske crkve.
Na Katedrali - ranije Dioklecijanovom mauzoleju - u 13. stoljeću gradi se romanički zvonik. Krajem 14. stoljeća zvonik već ima gotički gornji kat jer je kao takav ucrtan u minijaturama hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Iz 13. stoljeća su i neka umjetnička djela. Svakako su najpoznatija ona slikara i kipara Andrije Buvine - drvene vratnice splitske katedrale iz 1214. godine, potom reljefi na zvoniku katedrale koji pripadaju umjetničkom krugu majstora Radovana.
Iz 14. stoljeća je Statut grada Splita (1312.), koji dokazuje status grada Splita kako autonomne općine i najstariji grb Grada (kameni grb u zidu stare Vijećnice na Narodnom trgu). O autonomnosti grada svjedoči i vlastiti novac koji je Split kovao u tom razdoblju. Autonomni položaj povoljno utječe na kulturni i gospodarski razvoj grada. Dovršeno je pretvaranje Palače i njenih raskošnih dvorana i širokih ulica u srednjovjekovni grad sa romaničkim i gotičkim kućama. Jedina otvorena dvorana Palače - Peristil postaje gradskim trgom.
Srednjovjekovni Split ovoga perioda ima četiri gradske četvrti nazvane po najvažnijim crkvama : sv. Dujma, sv. Martina, sv. Marije i sv. Mihovila .