Mletački providur Girolamo Cornaro organizirao je 1686. opsadu sinjske tvrđave. U Solinu je skupio 2.000 plaćenih vojnika, 1.000 ljudi s galija, oko 600 konjanika i 3.000 domaćih vojnika. Nakon trodnevnih borbi prvi u tvrđavu ušao je kapetan Ivan Alberti i na tvrđavi je zalepršala zastava Republike svetog Marka. Time je Venecija dobila važnu utvrdu. Poslije osvajanja tvrđave providur je neko vrijeme ostao u Sinju jer je očekivao turski protuudar. Zauzimanje Sinja omogućilo je preuzimanje tvrđave Čačvine.
Krajem ožujka 1687. Mehmed paša Atlagić, rodom Cetinjanin koji je postao bosanski paša spremao se ponovo osvojiti Sinj. Preko Prologa spustio se u Sinjsko polje s 13.000 pješaka i s 4.500 konjanika i s topovima. Sinjskom tvrđavom upravlja providur Bolani. Coranro je s vojskom bio u Solinu, a kasnije se prebacio u Klis čekajući iz Mletaka streljivo i hranu. Turska vojska napala je topovima sinjsku tvrđavu tako da su bili oštećeni zid bunara i zidine iznad Grebena. Međutim odlučnost i hrabrost branitelja nije se pokolebala. Kada je Atlagić pokušao opći napad na tvrđavu Cornaro se s vojskom uputio prema Sinju, zajedno s 1.600 domaćih bojovnika. Velika providurova vojska prisilila je na bijeg neprijatelja. Poslije ovog neuspjeha kod Sinja tvrđavi ne prijeti veća opasnost. Mlečani novim stanovništvom napučuju kraj oko Sinja, ističu među pučanstvom potrebu obrane, pomažu starješine rodova. U općem turskom napadu na Dalmaciju (1690.) Turci su odbijeni ali su ubili 19 ljudi, 150 zarobili te opljačkali žito i odveli stoku. Krajišnici taj nenadani napad osvetili upadom u Livanjsko polje. Tako se rat na ovom području pretvarao u osvetničke pohode.
U godini sklapanja mira 1699. Turci su zauzeli Glavaš, Potravlje, stražu na Prologu, Čačvinu, kulu u Trilju. Prema mirovnom ugovoru sklopljenom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Venecija dobiva Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac i Čitluk s Gabelom.
Tako je poslije morejskog rata (1684. - 1699.) sinjsko područje bilo neprirodno podijeljeno između Venecije i Osmanlijskog carstva, i samo Sinjsko polje bilo je prepolovljeno. Konačnim oslobađanjem Sinja većina je islamiziranih stanovnika pobjegla iz Krajine. Stanovništvo Sinjske krajine je raselilo se kršćansko u primorje, islamizirano u Bosnu. Stoga mletačke vlasti provode naseljavanje. Većina stanovništva doselila je iz Livna, Duvna i Rame kojima su dosadili stalni pogranični sukobi i osvajanja, nesigurnost života. Zbog napada na pogranična područja turske vlasti se iskaljuju na narodu i svećenstvu, smatrajući ga nosiocem nemira. Tako se i fratri iz Ramskog samostana odlučuju na napuštanje Rame i na prijelaz u Sinjsku krajinu. U ispravama sinjskog providura Zorzija ( 16.lipnja 1688.) se navodi kako je 35 franjevaca stiglo s narodom iz Bosne. Poslije odlaska iz Rame franjevci su zapalili samostan, a po tradiciji to je učinio sam gvardijan fra Stipan Matić, kako ga neprijatelj ne bi za sebe iskoristio Sobom svećenici nose knjige, gotički pozlaćeni kalež iz 1402. godine, svečano ruho, sliku Gospe od milosti (kasnije Gospa Sinjska) i više vrijednih velikih slika. Te godine i iz Bosne stiže više desetina obitelji negdje oko 350 prema nekim podacima ukupno se doselilo 3.800 osoba na područje oko Sinja, sela Lučane, Hrvace, Bitelić, Glavice, Brnaze , Turjaci i Košute.
Oko 1690. doseljavaju se obitelji iz Poljica, a poslije i izbjeglice iz Hercegovine. Ovim seobama, borbom za preživljavanje mijenja se slika stanovništva Sinjske krajine. Konačni uvid daje prvi katastarski popis iz 1709. godine.
Mletačka vlast stvara svoj vojno-teritorijalni i upravno-politički sustav. Na čelu krajine nalazi se providur sa svjetovnom i vojnom vlašću. On stanuje u palači na južnom dijelu sinjske tvrđave. Uz providura vojskom upravlja i kapetan. Dio vojske bio je smješten u tvrđavi. Redovna vojska dijelila se na ultramarine (prekomorce) i na hrvatsku konjicu (cavaleria croata). Časnici su redovito bili stranci neki su se nastanili u Sinju, ali većina nije u njemu ostajala trajno. Sinjska tvrđava, kao isturena predstraža Klisa bila je popravljena i dobro održavana.
Mlečani kojima su dosadili neprekidni napadi gusara zarobljavaju 1714. turski brod što je bio povod za novi rat. Uzrok je bio odluka Carigrada da u potpunosti očisti Peleponez (Moreju) od kršćanskih snaga U našim krajevima narod je jedva dočekao rat jer ga je vidio kao izlaz iz materijalnih poteškoća, rat na našem području ima vjersku dimenziju. Već u siječnju 1715. providur je izradio obrambeni plan Dalmacije. Na glas o okupljanju turskih četa na Kupresu narod je bježao prema Primorju. Strah je bio sveopći, nemir i nered zavladali su svuda. Opći providur nastojao je osigurati sinjsku tvrđavu oružjem i hranom .
Velika turska vojska spuštala se 23.srpnja 1715. niz Prolog. Prema nekim podacima turskim vojnika je bilo oko 60.000, a među njima i 5.000 Tatara. Enes Pelidija u svojoj knjizi "Bosanski vilajet" zaključuje da su ove snage predstavljale gotovo četvrtinu svih vojnih snaga tadašnjeg Osmanlijskog carstva. Na čelu vojske nalazio se bosanski namjesnik, serasker Mustafa - paša Čelić inače rodom iz Mostara. Sutradan 24.srpnja Turci pustoše sela Potravlje, Satrić, Lučane, Zelovo, a dva dana poslije napadaju drvenu tvrđavu na otoku usred rijeke Cetine po kojoj se poslije selo prozvalo Otok. Hrabri branitelji izdržali su cijeli dan, da bi idući dan nakon općeg napada neprijateljske čete upale na otok. Otok je branilo 170 ljudi, a opsjedalo ih je 6.000 turskih vojnika. Turci nastavljaju pljačku, a u tim razornim pohodima uništavaju crkve. Zauzeli su Vrliku, a kako je već prije pala Čačvina i kula na Gardunu glavnina vojske krenula je prema Sinju. U sinjskoj tvrđavi branitelja je bilo prema nekim povjesničarima oko sedamsto, a prema drugim podacima oko tisuću i petstotina. Obranu je vodio providur Zorzi Balbi. U tim odličnim i sudbonosnim trenucima Mlečanin-franjevac Bernardo Gornizai izvadio je sliku Majke od Milosti (Gospa Sinjska) i postavio je na oltar u tvrđavnoj crkvi. Turci su opsjedali grad od 7. kolovoza kada je otpravljen turski glasnik koji je nudio ponudu seraskera da se tvrđava preda inače u protivnom da će biti sva gradska posada na kolac nabijena. Glasnik je otpravljen s porukom da predaje nema i da će se grad braniti do zadnje kapi krvi. Turci su napali grad svim raspoloživim oružjem tako da su zidovi tvrđave bili dosta oštećeni, a uništena je i varoš ispod tvrđave. Konačno u praskozorje 14. kolovoza navališe na branitelje pješaci .
"Ovo silno jurišanje trajalo je više od tri sata, ali je navalu odbijala junačka posada koju je krijepila božanska pomoć, a hrabrilo poticanje viteških zapovjednika. Napokon Turci stanu bježati bez obzira." - navodi se u Dnevniku opsade što ga je napisao očevidac, a nalazi se u Arhivu sinjskog samostana. Na Dan Velike Gospe 15. kolovoza vrati se turska vojska u Livno.
"Turski vojnici nisu mogli dokučiti kako se može održati relativno mala posada pred njihovim snažnim udarcima. Stoga se nametao odgovor da braniteljima pomaže neka otajstvena, nebeska sila. A ona je i pomagala. Branitelji su u prelijepoj skromnoj Slici našli moćni zagovor koji im je preko franjevaca ulijevao vjeru u slobodu svog naroda, i da su oni spasitelji cijele Dalmacije. Stoga su i izdržali" - piše fra Josip Ante Soldo u svojoj "Sinjskoj krajini u 17. i 18. stoljeću". Branitelji i okupljeni narod čvrsto su vjerovali da im Gospa pomaže u toj dugoj noći iščekivanja.
Odmah poslije odbacivanja neprijatelja od tvrđave zauzeta je Čačvina, a 17. kolovoza turska vojska napustila je Vrliku. Posljedice turskog pljačkanja bile su strašne, zavladala je glad. Svi u sinjskoj tvrđavi bili su uvjereni da im je Bog Gospinim posredovanjem udijelio milost za obraniti domovinu, tako su časnici skupili po 80 cekina za zlatnu krunu za okruniti Gospinu sliku što je i učinjeno 1716. Na dnu krune upisano je IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT - ANNO MDCCXV - Zauvijek okrunjena slavi - 1716. godine. Za sjećanje na junačku pobjedu Sinjani utemeljiše vitešku igru Sinjsku alku.
Blagdan Gospe od Anđela - 2. kolovoza upisan je zlatnim slovima u povijest Imotske krajine. Na taj dan 1717. godine kršćanska vojska pod vodstvom mletačkih časnika uspjela je osloboditi Imotsku krajinu od Turaka. Hrabrošću su se posebno isticali Imoćani i Sinjani. Na gornje bedeme Tvrđave prvi se popeo i donio zastavu Svetog Marka (Venecije) Ante Vrdoljak - vojnik sinjske čete. Istog dana gvardijan imotskog samostana sv. Frane fra. Stipan Vrljić služi svetu misu i od naroda prikuplja svotu za naslikati sliku Gospe od Anđela. Vojska je u donjem dijelu Tvrđave sazidala crkvu, posvećenu Majci Božjoj. Svake godine Imoćani se sjećaju velike pobjede Blagdan Gospe od Anđela je Dan grada Imotskoga.
Ovo su samo neke crtice iz bogate povijesti gradova i općina naše Županije. Nismo pisali događaje iz relativno novije povijesti, mletačku, francusku i austrijsku upravu te neke događaje iz povijesti (pad Salone, obranu i osvajanje Klisa, omiške gusare, Hvarski ustanak, povijest Makarske, Kaštela, Brača) radi ograničenja prostora koji imamo. Uostalom iz broja u broj naše Kronike ide rubrika "Iz povijesti" kroz koju smo obradili prošlost naših gradova i općina. Vrijedi zapamtiti da su svoje tragove na ovom prostoru ostavile mnoge civilizacije i vlasti kroz tisućljeća. Dioklecijanova palača i gradska jezgra Trogira upisani su u UNESCO-ov registar spomenika svjetske važnosti.
Iz jubilarnog broja Kronike Splitsko-dalmatinske županije
Marijana Šundov
Mletački providur Girolamo Cornaro organizirao je 1686. opsadu sinjske tvrđave. U Solinu je skupio 2.000 plaćenih vojnika, 1.000 ljudi s galija, oko 600 konjanika i 3.000 domaćih vojnika. Nakon trodnevnih borbi prvi u tvrđavu ušao je kapetan Ivan Alberti i na tvrđavi je zalepršala zastava Republike svetog Marka. Time je Venecija dobila važnu utvrdu. Poslije osvajanja tvrđave providur je neko vrijeme ostao u Sinju jer je očekivao turski protuudar. Zauzimanje Sinja omogućilo je preuzimanje tvrđave Čačvine.
Krajem ožujka 1687. Mehmed paša Atlagić, rodom Cetinjanin koji je postao bosanski paša spremao se ponovo osvojiti Sinj. Preko Prologa spustio se u Sinjsko polje s 13.000 pješaka i s 4.500 konjanika i s topovima. Sinjskom tvrđavom upravlja providur Bolani. Coranro je s vojskom bio u Solinu, a kasnije se prebacio u Klis čekajući iz Mletaka streljivo i hranu. Turska vojska napala je topovima sinjsku tvrđavu tako da su bili oštećeni zid bunara i zidine iznad Grebena. Međutim odlučnost i hrabrost branitelja nije se pokolebala. Kada je Atlagić pokušao opći napad na tvrđavu Cornaro se s vojskom uputio prema Sinju, zajedno s 1.600 domaćih bojovnika. Velika providurova vojska prisilila je na bijeg neprijatelja. Poslije ovog neuspjeha kod Sinja tvrđavi ne prijeti veća opasnost. Mlečani novim stanovništvom napučuju kraj oko Sinja, ističu među pučanstvom potrebu obrane, pomažu starješine rodova. U općem turskom napadu na Dalmaciju (1690.) Turci su odbijeni ali su ubili 19 ljudi, 150 zarobili te opljačkali žito i odveli stoku. Krajišnici taj nenadani napad osvetili upadom u Livanjsko polje. Tako se rat na ovom području pretvarao u osvetničke pohode.
U godini sklapanja mira 1699. Turci su zauzeli Glavaš, Potravlje, stražu na Prologu, Čačvinu, kulu u Trilju. Prema mirovnom ugovoru sklopljenom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Venecija dobiva Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac i Čitluk s Gabelom.
Tako je poslije morejskog rata (1684. - 1699.) sinjsko područje bilo neprirodno podijeljeno između Venecije i Osmanlijskog carstva, i samo Sinjsko polje bilo je prepolovljeno. Konačnim oslobađanjem Sinja većina je islamiziranih stanovnika pobjegla iz Krajine. Stanovništvo Sinjske krajine je raselilo se kršćansko u primorje, islamizirano u Bosnu. Stoga mletačke vlasti provode naseljavanje. Većina stanovništva doselila je iz Livna, Duvna i Rame kojima su dosadili stalni pogranični sukobi i osvajanja, nesigurnost života. Zbog napada na pogranična područja turske vlasti se iskaljuju na narodu i svećenstvu, smatrajući ga nosiocem nemira. Tako se i fratri iz Ramskog samostana odlučuju na napuštanje Rame i na prijelaz u Sinjsku krajinu. U ispravama sinjskog providura Zorzija ( 16.lipnja 1688.) se navodi kako je 35 franjevaca stiglo s narodom iz Bosne. Poslije odlaska iz Rame franjevci su zapalili samostan, a po tradiciji to je učinio sam gvardijan fra Stipan Matić, kako ga neprijatelj ne bi za sebe iskoristio Sobom svećenici nose knjige, gotički pozlaćeni kalež iz 1402. godine, svečano ruho, sliku Gospe od milosti (kasnije Gospa Sinjska) i više vrijednih velikih slika. Te godine i iz Bosne stiže više desetina obitelji negdje oko 350 prema nekim podacima ukupno se doselilo 3.800 osoba na područje oko Sinja, sela Lučane, Hrvace, Bitelić, Glavice, Brnaze , Turjaci i Košute.
Oko 1690. doseljavaju se obitelji iz Poljica, a poslije i izbjeglice iz Hercegovine. Ovim seobama, borbom za preživljavanje mijenja se slika stanovništva Sinjske krajine. Konačni uvid daje prvi katastarski popis iz 1709. godine.
Mletačka vlast stvara svoj vojno-teritorijalni i upravno-politički sustav. Na čelu krajine nalazi se providur sa svjetovnom i vojnom vlašću. On stanuje u palači na južnom dijelu sinjske tvrđave. Uz providura vojskom upravlja i kapetan. Dio vojske bio je smješten u tvrđavi. Redovna vojska dijelila se na ultramarine (prekomorce) i na hrvatsku konjicu (cavaleria croata). Časnici su redovito bili stranci neki su se nastanili u Sinju, ali većina nije u njemu ostajala trajno. Sinjska tvrđava, kao isturena predstraža Klisa bila je popravljena i dobro održavana.
Mlečani kojima su dosadili neprekidni napadi gusara zarobljavaju 1714. turski brod što je bio povod za novi rat. Uzrok je bio odluka Carigrada da u potpunosti očisti Peleponez (Moreju) od kršćanskih snaga U našim krajevima narod je jedva dočekao rat jer ga je vidio kao izlaz iz materijalnih poteškoća, rat na našem području ima vjersku dimenziju. Već u siječnju 1715. providur je izradio obrambeni plan Dalmacije. Na glas o okupljanju turskih četa na Kupresu narod je bježao prema Primorju. Strah je bio sveopći, nemir i nered zavladali su svuda. Opći providur nastojao je osigurati sinjsku tvrđavu oružjem i hranom .
Velika turska vojska spuštala se 23.srpnja 1715. niz Prolog. Prema nekim podacima turskim vojnika je bilo oko 60.000, a među njima i 5.000 Tatara. Enes Pelidija u svojoj knjizi "Bosanski vilajet" zaključuje da su ove snage predstavljale gotovo četvrtinu svih vojnih snaga tadašnjeg Osmanlijskog carstva. Na čelu vojske nalazio se bosanski namjesnik, serasker Mustafa - paša Čelić inače rodom iz Mostara. Sutradan 24.srpnja Turci pustoše sela Potravlje, Satrić, Lučane, Zelovo, a dva dana poslije napadaju drvenu tvrđavu na otoku usred rijeke Cetine po kojoj se poslije selo prozvalo Otok. Hrabri branitelji izdržali su cijeli dan, da bi idući dan nakon općeg napada neprijateljske čete upale na otok. Otok je branilo 170 ljudi, a opsjedalo ih je 6.000 turskih vojnika. Turci nastavljaju pljačku, a u tim razornim pohodima uništavaju crkve. Zauzeli su Vrliku, a kako je već prije pala Čačvina i kula na Gardunu glavnina vojske krenula je prema Sinju. U sinjskoj tvrđavi branitelja je bilo prema nekim povjesničarima oko sedamsto, a prema drugim podacima oko tisuću i petstotina. Obranu je vodio providur Zorzi Balbi. U tim odličnim i sudbonosnim trenucima Mlečanin-franjevac Bernardo Gornizai izvadio je sliku Majke od Milosti (Gospa Sinjska) i postavio je na oltar u tvrđavnoj crkvi. Turci su opsjedali grad od 7. kolovoza kada je otpravljen turski glasnik koji je nudio ponudu seraskera da se tvrđava preda inače u protivnom da će biti sva gradska posada na kolac nabijena. Glasnik je otpravljen s porukom da predaje nema i da će se grad braniti do zadnje kapi krvi. Turci su napali grad svim raspoloživim oružjem tako da su zidovi tvrđave bili dosta oštećeni, a uništena je i varoš ispod tvrđave. Konačno u praskozorje 14. kolovoza navališe na branitelje pješaci .
"Ovo silno jurišanje trajalo je više od tri sata, ali je navalu odbijala junačka posada koju je krijepila božanska pomoć, a hrabrilo poticanje viteških zapovjednika. Napokon Turci stanu bježati bez obzira." - navodi se u Dnevniku opsade što ga je napisao očevidac, a nalazi se u Arhivu sinjskog samostana. Na Dan Velike Gospe 15. kolovoza vrati se turska vojska u Livno.
"Turski vojnici nisu mogli dokučiti kako se može održati relativno mala posada pred njihovim snažnim udarcima. Stoga se nametao odgovor da braniteljima pomaže neka otajstvena, nebeska sila. A ona je i pomagala. Branitelji su u prelijepoj skromnoj Slici našli moćni zagovor koji im je preko franjevaca ulijevao vjeru u slobodu svog naroda, i da su oni spasitelji cijele Dalmacije. Stoga su i izdržali" - piše fra Josip Ante Soldo u svojoj "Sinjskoj krajini u 17. i 18. stoljeću". Branitelji i okupljeni narod čvrsto su vjerovali da im Gospa pomaže u toj dugoj noći iščekivanja.
Odmah poslije odbacivanja neprijatelja od tvrđave zauzeta je Čačvina, a 17. kolovoza turska vojska napustila je Vrliku. Posljedice turskog pljačkanja bile su strašne, zavladala je glad. Svi u sinjskoj tvrđavi bili su uvjereni da im je Bog Gospinim posredovanjem udijelio milost za obraniti domovinu, tako su časnici skupili po 80 cekina za zlatnu krunu za okruniti Gospinu sliku što je i učinjeno 1716. Na dnu krune upisano je IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT - ANNO MDCCXV - Zauvijek okrunjena slavi - 1716. godine. Za sjećanje na junačku pobjedu Sinjani utemeljiše vitešku igru Sinjsku alku.
Blagdan Gospe od Anđela - 2. kolovoza upisan je zlatnim slovima u povijest Imotske krajine. Na taj dan 1717. godine kršćanska vojska pod vodstvom mletačkih časnika uspjela je osloboditi Imotsku krajinu od Turaka. Hrabrošću su se posebno isticali Imoćani i Sinjani. Na gornje bedeme Tvrđave prvi se popeo i donio zastavu Svetog Marka (Venecije) Ante Vrdoljak - vojnik sinjske čete. Istog dana gvardijan imotskog samostana sv. Frane fra. Stipan Vrljić služi svetu misu i od naroda prikuplja svotu za naslikati sliku Gospe od Anđela. Vojska je u donjem dijelu Tvrđave sazidala crkvu, posvećenu Majci Božjoj. Svake godine Imoćani se sjećaju velike pobjede Blagdan Gospe od Anđela je Dan grada Imotskoga.
Ovo su samo neke crtice iz bogate povijesti gradova i općina naše Županije. Nismo pisali događaje iz relativno novije povijesti, mletačku, francusku i austrijsku upravu te neke događaje iz povijesti (pad Salone, obranu i osvajanje Klisa, omiške gusare, Hvarski ustanak, povijest Makarske, Kaštela, Brača) radi ograničenja prostora koji imamo. Uostalom iz broja u broj naše Kronike ide rubrika "Iz povijesti" kroz koju smo obradili prošlost naših gradova i općina. Vrijedi zapamtiti da su svoje tragove na ovom prostoru ostavile mnoge civilizacije i vlasti kroz tisućljeća. Dioklecijanova palača i gradska jezgra Trogira upisani su u UNESCO-ov registar spomenika svjetske važnosti.
Iz jubilarnog broja Kronike Splitsko-dalmatinske županije
Marijana Šundov