Brusnik
Otok Brusnik je zaštićen 1951. godine. To je mali pučinski otočić, oko 13 milja udaljen od mjesta Komiže na otoku Visu. Vulkanskog je podrijetla, što je rijetkost u Dalmaciji, jer su i kopno i otoci isključivo vapnenačke građe. Sastoji se od eruptivnih stijena. Ističe se jedinstvena prelijepa šljunčana plaža s tamnim oblucima. Mnogi od tih oblutaka su iznimno veliki, što govori o ogromnoj snazi vjetra i mora, koji ih valjaju.
Posebna su zanimljivost antropogeno nastali bazeni, „jastožere“, koji su imali funkciju čuvanja živih jastoga u nekadašnjih ribara, ali su danas tu funkciju izgubili. „Jastožere“ se uklapaju u prirodni ambijent i spomenik su nekadašnjeg načina života i suživljenosti s prirodom lokalnog stanovništva.
Danas je Brusnik stanište morskih ptica, kunića i posebne endemične forme guštera.
Modra špilja
Modra špilja zaštićena je 1951. godine. To je špilja s morskim ulazom, a nalazi se na otoku Biševu, nedaleko od grada Komiže, na otoku Visu. Predstavlja tipičnu kršku formu. Geomorfološki je vrlo zanimljiva, a osobitu joj ljepotu i atraktivnost daju nesvakidašnji specifični svjetlosni efekti, koji nastaju prelamanjem sunčeva svjetla. Turistički je vrlo atraktivna.
Crnika (Quercus ilex)
proglašena je prirodnom rijetkošću 1961. godine kao pojedinačno stablo, a nalazi se na predjelu zvanom “Gunjin dol”, općina Pučišća, na otoku Braču. Stablo raste na nadmorskoj visini od cca 300 m. Visina stabla iznosi oko 10 m , a prsni promjer 84 cm. Na visini od 1,8 m od zemlje deblo se račva u tri grane promjera 45, 48 i 65 cm. Promjer krošnje iznosi 11 m. Pretpostavlja se da je stara nekoliko stotina godina.
Crnika je najznačajnija vrsta eumediteranskih šuma asocijacije Orno-Quercetum ilicis, koje su nekada prekrivale najveći dio hrvatskog priobalja i otoka. Višetisućljetnom devastacijom sječom, požarima i ispašom ove su šume uništene, tako da izvorno očuvanih sastojina danas praktično i nema. Zato ovo stablo kao sastavni element naših sredozemnih šuma predstavlja rijedak ostatak potisnute vegetacije ovog područja.
Divlja kruška (Pirus amygdaliformis)
proglašena je prirodnom rijetkošću kao pojedinačno stablo 1961. godine, a nalazi se na području općine Selca na otoku Braču. Raste na nadmorskoj visini od cca 320 m. Visina stabla iznosi 5 m , a prsni promjer 32 cm. Krošnja je kišobranasta, a promjer je 6m. Pretpostavlja se da je stara više od 100 godina. Ovo stablo kao sastavni element naših sredozemnih i susjednih toplijih područja predstavlja ostatak ranijih bujnijih šuma potisnutih razornim djelovanjem čovjeka.
Zelenika (Phillyrea media)
zaštićena je 1961. godine kao pojedinačno stablo na predjelu zvanom “Zagvozd”, općina Selca na otoku Braču. Raste na nadmorskoj visini od cca 340 m. Visina stabla iznosi 6 m , a račva se od panja u dvije jake i gotovo srasle grane promjera od 32 cm i 33 cm. Krošnja je čunjasta oblika. Pretpostavlja se da je stara više od 200 godina.
Stablo raste neposredno uz rub ceste, prigodom čijeg je širenja znatno oštećeno, te danas objektivno ne predstavlja fenomen vrijedan zaštite.
Čempres (Cupressus sempervirens)
nalazi se u dvorištu franjevačkog samostana u Hvaru. Zaštićen je kao spomenik prirode 1961. godine. Star je oko 500 godina, i jedno je od najstarijih stabala ove vrste kod nas. Grane su zanimljivog eliptičnog presjeka. Donje grane su oslonjene na podupirače, zbog opasnosti od loma uslijed vlastite težine. Zbog svoje velike starosti i specifičnog izgleda, ovo je stablo nesvakidašnji primjerak svoje vrste.
Jabuka
Otok Jabuka (grad Komiža) zaštićen je 1958. godine. Poput Brusnika, i Jabuka je vulkanske građe. Izrazito je visoka i strma, zanimljivog stožastog oblika, te osamljena na jadranskoj pučini. Zbog oblika i strmine je jako otežano pristajanje brodova i kretanje po samom otoku.
Vranjača
špilja nastala u rudistnim vapnencima pored sela Kotlenice na sjevernim padinama Mosora. Otkrivena je 1903. godine, a zaštićena 1963. godine. Vjerojatno je najljepša špilja u srednjoj Dalmaciji i karakteristična je za dalmatinski krš.
Sastoji se od dvije glavne dvorane i hodnika koji ih povezuju. Špilja je bogata s vrijednim špiljskim ukrasima – stalagmitima i stalaktitima, osobito druga veća dvorana, pa djeluje vrlo impresivno. Osim toga značajno je nalkazište neolitske kulture i diluvijalne faune.
Ulaz u špilju se nalazi na 450 m nadmorske visine, dužina joj je oko 300 m, a dubina oko 65 m. U špilji postoji rasvjeta još od 1929.godine, ulaz je zatvoren, a utređena je i pješačka staza, duga oko 300 m.
Zbog atraktivne unutrašnjosti i okoliša, te blizine ceste i parkirališta, špilja je lako dostupna i turistički vrlo atraktivna.
Grapčeva špilja
špilja na otoku Hvaru, istočno od sela Gromin dolac u središnjem dijelu otoka (općina Jelsa), zaštićena je 1964. godine. U prvom redu je arheološki značajna zbog neolitske kulture, bez značajnijih prirodoslovnih vrijednosti. Špilja se nalazi na razmjerno teško pristupačnom mjestu.
Crveno jezero
Crveno jezero je zaštićeno 1964. godine. Nalazi se oko 1,5 km sjeverozapadno od Imotskog. Jedinstvena je prirodnoznanstvena pojava i primjer specifične hidrografije i morfologije našeg krša. Karakteristično je po boji, obliku, dimenzijama, hidrološkim pojavama i načinom postanka.
Nastalo je urušavanjem stropova golemih podzemnih prostorija u tektonskoj zoni. Duboko je cca 500 m, a od toga 320 m otpada na dubinu samog jezera. Dno jezera je samo 19 m iznad razine mora. Dimenzije jezera su cca 120 x 150 m. Vapnenačke strane su gotovo sasvim okomite i djelomično crveno-smeđe boje, po čemu je jezero i dobilo ime. Jedno je od najdubljih stalno potopljenih speleoloških objekata-jama u svijetu.
Modro jezero
Zaštićeno je 1964. godine. Smješteno je uz sam Imotski u provaliji dubokoj cca 200 m, bubrežaste forme s dimenzijama cca 800 x 500 m.
Dimenzije jezera su promjenjive tokom godine, za velikih suša čak i presuši. U njegovom dnu se nalaze estavele (otvori) koji se za vrijeme kiša ponašaju kao vrela, a u sušnom razdoblju kao ponori.
Ime je dobilo po intenzivno plavoj boji vode. Obale nisu tako strme kao kod Crvenog jezera, pa je uređen put do samog dna.
Zlatni rat
područje od Pakline do rta Borak i ceste za Murvicu proglašeno je zaštićenim kao geomorfološki spomenik prirode 1965. godine, a nalazi se kod mjesta Bola na otoku Braču.
Ovaj rt, građen od šljunka koji su bujice donijele s Vidove gore, jedinstven je fenomen. Zlatni rat je jedna od najljepših plaža na našoj obali. Rt ima izgled „jezika“, duboko isturenog u more (oko 400 m). Vrh mu stalno mijenja oblik, ovisno o morskim strujama.
Ukupan dojam upotpunjuju okolne male plaže i borova šuma.
Medvidina špilja
Medvidina špilja na otoku Biševu, nedaleko od Komiže, zaštićena je 1967. godine.
Ulaz na površini mora relativno je velikih dimenzija i premašuje visinu od 20 m, a širok je 14 m, te se postupno sužava i snižava prema unutrašnjosti. Pri samom dnu špilja je vrlo uska i niska, a njezina ukupna duljina iznosi 160 m i završava se malim žalom do kojeg mogu samo manji čamci.
Osim ovih geomorfoloških osobina, značajna je i kao nekadašnje stanište jednog od najugroženijih sisavaca na svijetu – sredozemne medvjedice (Monachus monachus), vrlo rijetke vrste tuljana, koja je kao sasvim prorijeđena vrsta zakonom zaštićena. Po ovom sisavcu špilja je i dobila ime.
Hrast medunac (Quercus pubescens)
Hrast medunac u D. Brelima je zaštićen 1967. godine. Vrlo je star, oko 300 godina, promjera krošnje oko 20 m i izrazito lijepog habitusa, smješten u naselju, te dominira svojom širom okolinom i ima značaj u formiranju vizualnog identiteta toga dijela Brela. Deblo hrasta djelomično je šuplje i oštećeno, te je rupa ispunjena betonom. Položaj u neposrednoj blizini obale rijedak je i neobičan za tu vrstu hrasta u Dalmaciji.
Špilja na otoku Ravniku
Špilja na otoku Ravniku je zaštićena 1967. godine. Smještena je jugoistočno od otoka Visa, i kao geomorfološki fenomen karakteristična je za južne ekspozicije naših pučinskih otoka.
To su abrazijske špilje. Njihovo stvaranje uvjetuje struktura vapnenačkih slojeva i slobodan udar valova. Špilja na Ravniku reprezentativan je primjerak takove špilje i jedna je od najvećih i najljepših špilja ove vrste na našoj obali. Odlikuje se svojim znatnim dimenzijama i dva velika ulaza, koji su lako pristupačni. Predstavlja prvorazrednu znanstvenu i turističku vrijednost.
Stiniva
Uvala Stiniva je zaštićena 1967.godine. Smještena je na južnoj strani otoka Visa, atraktivnog je i neobičnog izgleda. Ulaz s morske strane je relativno uzak, a zatim se uvala širi i završava lijepim žalom. Vjerojatno je u geološkoj prošlosti uvala nastala urušavanjem stropa špilje. Do same uvale ne postoji cesta za automobile, te je stoga očuvana prirodna ljepota.
Ruskamen
je proglašen geomorfološkim spomenikom prirode 1968. godine. Predio stijena nesvakidašnje građe i atraktivnog izgleda cca 6 km jugoistočno od grada Omiša. Sačinjava ga jedna soliterna stijena (Ruskamen) i niz manjih, koje zajedno s okolnom borovom šumom i plažom u neposrednom podnožju čine posebno atraktivan ambijent omiškog primorja. Omišku obalnu zonu čini flišna serija sedimenata sastavljena od lapora, pješčenjaka i mjestimično vapnenaca. Uslijed procesa erozije i denudacije, na koje su vapnenci otporniji od drugih stijena, nastali su vrlo slikoviti oblici.
Stijena “Kolač”
Zaštićena je 1986. kao geomorfološki spomenik prirode.
To je naziv za desetak metara visok prirodni slavoluk na otoku Braču. Nalazi se oko 2 km zapadno od mjesta Nerežišća .
Naziv je dobio po svom obliku koji podsjeća na pecivo prstenasta oblika. Da slika bude ljepša, “Kolač” je obrastao bršljanom i “izrastao” u vinogradima.
Brački je “Kolač” prsten u dolomitima nastao erozijom. Snaga vode i vjetra, promjene temperature i raslinje, čije korijenje ima začuđujuću snagu, oblikovali su uvalicu u kojoj je ostao “Kolač” kao najotpornija stijena.
Borić na krovu crkve u Nerežišćima (Pinus nigra)
prirodni bonsai crnog bora izraslog iz krova crkvice Sv. Petra u Nerežišćima na otoku Braču, između kamenih ploča, koje tvore krov. Zaštićen je 1969.godine. Uslijed vrlo loših životnih uvjeta, bor, premda star 100-tinjak godina, ostao je kržljav i malen, visok tek oko metar.
Čempresi kraj groblja (Cupressus sempervirens var. pyramidalis)
skupina čempresa na seoskom groblju u Živogošću, zaštićena je 1970. godine. To je skupina od više destaka stabala čempresa, starosti oko 40 godina, a visine oko 20 m, te više manjih, visine 4-8 m, koji su prirodni podmladak prvih. Svi čempresi su lijepog oblika i zdravi, a osobito lijepo dijeluju kao skupina. Budući se nalaze na vrlo istaknutom položaju, daju značajnu estetsku vrijednost krajobrazu.
Čempresi kraj samostana Sv. Križa (Cupressus sempervirens var. pyramidalis)
skupina čempresa kraj samostana Sv. Križa u Živogošću, zaštićena je 1970. godine. Sačinjena je od skupine 12 starijih i 13 mlađih stabala piramidalnih čempresa. Stariji su posađeni 1929. g., a mlađi su prirodni podmladak prvih. Ovi čempresi formiraju vrlo lijepu skupinu stabala, koja je još značajnija jer se nalazi uz magistralu.
Maslina
nalazi se u Kaštel Štafiliću. Proglašena je spomenikom prirode 1990. godine.
Procjenjuje se da je starija od 1500 godina. Pripada sorti uljarica. Donesena je vjerojatno s juga Sredozemlja, iz južne Italije ili Grčke, jer pripada sorti koje inače nema u ovim krajevima, pa je i ova činjenica čini posebnom.
Hrast (Quercus virgiliana)
je zaštićen 1996. godine. Starost mu se procjenjuje između 700 i 900 godina, a postoji legenda da su se pod njim nekada odmarali vojnici kralja Tomislava, koji je živio u desetom stoljeću. Ova legenda i podaci o starosti mogu poslužiti kao mali test inteligencije za turiste i druge zainteresirane namjernike. Obujam debla je 4 m, promjer krošnje 20 m, a visina hrasta je 20 m. Nalazi se na predjelu Kozice, Staro selo u Kaštel Gomilici.
Močvarni čempres (Taxodium distichum)
uz obalu rijeke Jadro kod Solina, zaštićen je 1996. godine. Dobro je razvijen i vitalan primjerak stabla jedne izvaneuropske vrste, posađen na umjetan način. Starost stabla procjenjena je na oko 90-100 godina, a visina mu je oko 25 m. Prirodni areal ove vrste su močvarna staništa uz obale Meksičkog zaljeva.
Brusnik
Otok Brusnik je zaštićen 1951. godine. To je mali pučinski otočić, oko 13 milja udaljen od mjesta Komiže na otoku Visu. Vulkanskog je podrijetla, što je rijetkost u Dalmaciji, jer su i kopno i otoci isključivo vapnenačke građe. Sastoji se od eruptivnih stijena. Ističe se jedinstvena prelijepa šljunčana plaža s tamnim oblucima. Mnogi od tih oblutaka su iznimno veliki, što govori o ogromnoj snazi vjetra i mora, koji ih valjaju.
Posebna su zanimljivost antropogeno nastali bazeni, „jastožere“, koji su imali funkciju čuvanja živih jastoga u nekadašnjih ribara, ali su danas tu funkciju izgubili. „Jastožere“ se uklapaju u prirodni ambijent i spomenik su nekadašnjeg načina života i suživljenosti s prirodom lokalnog stanovništva.
Danas je Brusnik stanište morskih ptica, kunića i posebne endemične forme guštera.
Modra špilja
Modra špilja zaštićena je 1951. godine. To je špilja s morskim ulazom, a nalazi se na otoku Biševu, nedaleko od grada Komiže, na otoku Visu. Predstavlja tipičnu kršku formu. Geomorfološki je vrlo zanimljiva, a osobitu joj ljepotu i atraktivnost daju nesvakidašnji specifični svjetlosni efekti, koji nastaju prelamanjem sunčeva svjetla. Turistički je vrlo atraktivna.
Crnika (Quercus ilex)
proglašena je prirodnom rijetkošću 1961. godine kao pojedinačno stablo, a nalazi se na predjelu zvanom “Gunjin dol”, općina Pučišća, na otoku Braču. Stablo raste na nadmorskoj visini od cca 300 m. Visina stabla iznosi oko 10 m , a prsni promjer 84 cm. Na visini od 1,8 m od zemlje deblo se račva u tri grane promjera 45, 48 i 65 cm. Promjer krošnje iznosi 11 m. Pretpostavlja se da je stara nekoliko stotina godina.
Crnika je najznačajnija vrsta eumediteranskih šuma asocijacije Orno-Quercetum ilicis, koje su nekada prekrivale najveći dio hrvatskog priobalja i otoka. Višetisućljetnom devastacijom sječom, požarima i ispašom ove su šume uništene, tako da izvorno očuvanih sastojina danas praktično i nema. Zato ovo stablo kao sastavni element naših sredozemnih šuma predstavlja rijedak ostatak potisnute vegetacije ovog područja.
Divlja kruška (Pirus amygdaliformis)
proglašena je prirodnom rijetkošću kao pojedinačno stablo 1961. godine, a nalazi se na području općine Selca na otoku Braču. Raste na nadmorskoj visini od cca 320 m. Visina stabla iznosi 5 m , a prsni promjer 32 cm. Krošnja je kišobranasta, a promjer je 6m. Pretpostavlja se da je stara više od 100 godina. Ovo stablo kao sastavni element naših sredozemnih i susjednih toplijih područja predstavlja ostatak ranijih bujnijih šuma potisnutih razornim djelovanjem čovjeka.
Zelenika (Phillyrea media)
zaštićena je 1961. godine kao pojedinačno stablo na predjelu zvanom “Zagvozd”, općina Selca na otoku Braču. Raste na nadmorskoj visini od cca 340 m. Visina stabla iznosi 6 m , a račva se od panja u dvije jake i gotovo srasle grane promjera od 32 cm i 33 cm. Krošnja je čunjasta oblika. Pretpostavlja se da je stara više od 200 godina.
Stablo raste neposredno uz rub ceste, prigodom čijeg je širenja znatno oštećeno, te danas objektivno ne predstavlja fenomen vrijedan zaštite.
Čempres (Cupressus sempervirens)
nalazi se u dvorištu franjevačkog samostana u Hvaru. Zaštićen je kao spomenik prirode 1961. godine. Star je oko 500 godina, i jedno je od najstarijih stabala ove vrste kod nas. Grane su zanimljivog eliptičnog presjeka. Donje grane su oslonjene na podupirače, zbog opasnosti od loma uslijed vlastite težine. Zbog svoje velike starosti i specifičnog izgleda, ovo je stablo nesvakidašnji primjerak svoje vrste.
Jabuka
Otok Jabuka (grad Komiža) zaštićen je 1958. godine. Poput Brusnika, i Jabuka je vulkanske građe. Izrazito je visoka i strma, zanimljivog stožastog oblika, te osamljena na jadranskoj pučini. Zbog oblika i strmine je jako otežano pristajanje brodova i kretanje po samom otoku.
Vranjača
špilja nastala u rudistnim vapnencima pored sela Kotlenice na sjevernim padinama Mosora. Otkrivena je 1903. godine, a zaštićena 1963. godine. Vjerojatno je najljepša špilja u srednjoj Dalmaciji i karakteristična je za dalmatinski krš.
Sastoji se od dvije glavne dvorane i hodnika koji ih povezuju. Špilja je bogata s vrijednim špiljskim ukrasima – stalagmitima i stalaktitima, osobito druga veća dvorana, pa djeluje vrlo impresivno. Osim toga značajno je nalkazište neolitske kulture i diluvijalne faune.
Ulaz u špilju se nalazi na 450 m nadmorske visine, dužina joj je oko 300 m, a dubina oko 65 m. U špilji postoji rasvjeta još od 1929.godine, ulaz je zatvoren, a utređena je i pješačka staza, duga oko 300 m.
Zbog atraktivne unutrašnjosti i okoliša, te blizine ceste i parkirališta, špilja je lako dostupna i turistički vrlo atraktivna.
Grapčeva špilja
špilja na otoku Hvaru, istočno od sela Gromin dolac u središnjem dijelu otoka (općina Jelsa), zaštićena je 1964. godine. U prvom redu je arheološki značajna zbog neolitske kulture, bez značajnijih prirodoslovnih vrijednosti. Špilja se nalazi na razmjerno teško pristupačnom mjestu.
Crveno jezero
Crveno jezero je zaštićeno 1964. godine. Nalazi se oko 1,5 km sjeverozapadno od Imotskog. Jedinstvena je prirodnoznanstvena pojava i primjer specifične hidrografije i morfologije našeg krša. Karakteristično je po boji, obliku, dimenzijama, hidrološkim pojavama i načinom postanka.
Nastalo je urušavanjem stropova golemih podzemnih prostorija u tektonskoj zoni. Duboko je cca 500 m, a od toga 320 m otpada na dubinu samog jezera. Dno jezera je samo 19 m iznad razine mora. Dimenzije jezera su cca 120 x 150 m. Vapnenačke strane su gotovo sasvim okomite i djelomično crveno-smeđe boje, po čemu je jezero i dobilo ime. Jedno je od najdubljih stalno potopljenih speleoloških objekata-jama u svijetu.
Modro jezero
Zaštićeno je 1964. godine. Smješteno je uz sam Imotski u provaliji dubokoj cca 200 m, bubrežaste forme s dimenzijama cca 800 x 500 m.
Dimenzije jezera su promjenjive tokom godine, za velikih suša čak i presuši. U njegovom dnu se nalaze estavele (otvori) koji se za vrijeme kiša ponašaju kao vrela, a u sušnom razdoblju kao ponori.
Ime je dobilo po intenzivno plavoj boji vode. Obale nisu tako strme kao kod Crvenog jezera, pa je uređen put do samog dna.
Zlatni rat
područje od Pakline do rta Borak i ceste za Murvicu proglašeno je zaštićenim kao geomorfološki spomenik prirode 1965. godine, a nalazi se kod mjesta Bola na otoku Braču.
Ovaj rt, građen od šljunka koji su bujice donijele s Vidove gore, jedinstven je fenomen. Zlatni rat je jedna od najljepših plaža na našoj obali. Rt ima izgled „jezika“, duboko isturenog u more (oko 400 m). Vrh mu stalno mijenja oblik, ovisno o morskim strujama.
Ukupan dojam upotpunjuju okolne male plaže i borova šuma.
Medvidina špilja
Medvidina špilja na otoku Biševu, nedaleko od Komiže, zaštićena je 1967. godine.
Ulaz na površini mora relativno je velikih dimenzija i premašuje visinu od 20 m, a širok je 14 m, te se postupno sužava i snižava prema unutrašnjosti. Pri samom dnu špilja je vrlo uska i niska, a njezina ukupna duljina iznosi 160 m i završava se malim žalom do kojeg mogu samo manji čamci.
Osim ovih geomorfoloških osobina, značajna je i kao nekadašnje stanište jednog od najugroženijih sisavaca na svijetu – sredozemne medvjedice (Monachus monachus), vrlo rijetke vrste tuljana, koja je kao sasvim prorijeđena vrsta zakonom zaštićena. Po ovom sisavcu špilja je i dobila ime.
Hrast medunac (Quercus pubescens)
Hrast medunac u D. Brelima je zaštićen 1967. godine. Vrlo je star, oko 300 godina, promjera krošnje oko 20 m i izrazito lijepog habitusa, smješten u naselju, te dominira svojom širom okolinom i ima značaj u formiranju vizualnog identiteta toga dijela Brela. Deblo hrasta djelomično je šuplje i oštećeno, te je rupa ispunjena betonom. Položaj u neposrednoj blizini obale rijedak je i neobičan za tu vrstu hrasta u Dalmaciji.
Špilja na otoku Ravniku
Špilja na otoku Ravniku je zaštićena 1967. godine. Smještena je jugoistočno od otoka Visa, i kao geomorfološki fenomen karakteristična je za južne ekspozicije naših pučinskih otoka.
To su abrazijske špilje. Njihovo stvaranje uvjetuje struktura vapnenačkih slojeva i slobodan udar valova. Špilja na Ravniku reprezentativan je primjerak takove špilje i jedna je od najvećih i najljepših špilja ove vrste na našoj obali. Odlikuje se svojim znatnim dimenzijama i dva velika ulaza, koji su lako pristupačni. Predstavlja prvorazrednu znanstvenu i turističku vrijednost.
Stiniva
Uvala Stiniva je zaštićena 1967.godine. Smještena je na južnoj strani otoka Visa, atraktivnog je i neobičnog izgleda. Ulaz s morske strane je relativno uzak, a zatim se uvala širi i završava lijepim žalom. Vjerojatno je u geološkoj prošlosti uvala nastala urušavanjem stropa špilje. Do same uvale ne postoji cesta za automobile, te je stoga očuvana prirodna ljepota.
Ruskamen
je proglašen geomorfološkim spomenikom prirode 1968. godine. Predio stijena nesvakidašnje građe i atraktivnog izgleda cca 6 km jugoistočno od grada Omiša. Sačinjava ga jedna soliterna stijena (Ruskamen) i niz manjih, koje zajedno s okolnom borovom šumom i plažom u neposrednom podnožju čine posebno atraktivan ambijent omiškog primorja. Omišku obalnu zonu čini flišna serija sedimenata sastavljena od lapora, pješčenjaka i mjestimično vapnenaca. Uslijed procesa erozije i denudacije, na koje su vapnenci otporniji od drugih stijena, nastali su vrlo slikoviti oblici.
Stijena “Kolač”
Zaštićena je 1986. kao geomorfološki spomenik prirode.
To je naziv za desetak metara visok prirodni slavoluk na otoku Braču. Nalazi se oko 2 km zapadno od mjesta Nerežišća .
Naziv je dobio po svom obliku koji podsjeća na pecivo prstenasta oblika. Da slika bude ljepša, “Kolač” je obrastao bršljanom i “izrastao” u vinogradima.
Brački je “Kolač” prsten u dolomitima nastao erozijom. Snaga vode i vjetra, promjene temperature i raslinje, čije korijenje ima začuđujuću snagu, oblikovali su uvalicu u kojoj je ostao “Kolač” kao najotpornija stijena.
Borić na krovu crkve u Nerežišćima (Pinus nigra)
prirodni bonsai crnog bora izraslog iz krova crkvice Sv. Petra u Nerežišćima na otoku Braču, između kamenih ploča, koje tvore krov. Zaštićen je 1969.godine. Uslijed vrlo loših životnih uvjeta, bor, premda star 100-tinjak godina, ostao je kržljav i malen, visok tek oko metar.
Čempresi kraj groblja (Cupressus sempervirens var. pyramidalis)
skupina čempresa na seoskom groblju u Živogošću, zaštićena je 1970. godine. To je skupina od više destaka stabala čempresa, starosti oko 40 godina, a visine oko 20 m, te više manjih, visine 4-8 m, koji su prirodni podmladak prvih. Svi čempresi su lijepog oblika i zdravi, a osobito lijepo dijeluju kao skupina. Budući se nalaze na vrlo istaknutom položaju, daju značajnu estetsku vrijednost krajobrazu.
Čempresi kraj samostana Sv. Križa (Cupressus sempervirens var. pyramidalis)
skupina čempresa kraj samostana Sv. Križa u Živogošću, zaštićena je 1970. godine. Sačinjena je od skupine 12 starijih i 13 mlađih stabala piramidalnih čempresa. Stariji su posađeni 1929. g., a mlađi su prirodni podmladak prvih. Ovi čempresi formiraju vrlo lijepu skupinu stabala, koja je još značajnija jer se nalazi uz magistralu.
Maslina
nalazi se u Kaštel Štafiliću. Proglašena je spomenikom prirode 1990. godine.
Procjenjuje se da je starija od 1500 godina. Pripada sorti uljarica. Donesena je vjerojatno s juga Sredozemlja, iz južne Italije ili Grčke, jer pripada sorti koje inače nema u ovim krajevima, pa je i ova činjenica čini posebnom.
Hrast (Quercus virgiliana)
je zaštićen 1996. godine. Starost mu se procjenjuje između 700 i 900 godina, a postoji legenda da su se pod njim nekada odmarali vojnici kralja Tomislava, koji je živio u desetom stoljeću. Ova legenda i podaci o starosti mogu poslužiti kao mali test inteligencije za turiste i druge zainteresirane namjernike. Obujam debla je 4 m, promjer krošnje 20 m, a visina hrasta je 20 m. Nalazi se na predjelu Kozice, Staro selo u Kaštel Gomilici.
Močvarni čempres (Taxodium distichum)
uz obalu rijeke Jadro kod Solina, zaštićen je 1996. godine. Dobro je razvijen i vitalan primjerak stabla jedne izvaneuropske vrste, posađen na umjetan način. Starost stabla procjenjena je na oko 90-100 godina, a visina mu je oko 25 m. Prirodni areal ove vrste su močvarna staništa uz obale Meksičkog zaljeva.